Ovaj
izraz smo nebrojeno puta čuli, a verovatno i upotrebili ne zadirući u njegovu
suštinu. Te staze koje sam pomenuo u naslovu su oku nevidljive. One zapravo
predstavljaju način na koji mi upravljamo svojim životom i satkane su od svih
naših postupaka i razmišljanja. Jesu obasjane, ali ne sijalicama sa bandera.
Imaju smer kretanja, ali on nije obeležen znakovima. Imaju svoje raskrsnice,
ali bez semafora.
Ja bih
naglasak stavio baš na te raskrsnice, na mesta ukrštanja naših sopstvenih životnih
staza. Svako je bar jednom osetio da se nalazi tu i da je makar na tren razmišljao
na koju stranu mu valja poći. Ako ni po čemu drugom, to mesto je zapamtio po
tome što je tada morao da donese neku važnu ili manje važnu odluku koja je od
uticaja na njegov život. Mnoga od tih raskršća su neprimetna, jer tada donesene
odluke neće mnogo izmeniti naše živote. Njima
prolazimo skoro u trku, ne zaustavljajući se. Međutim, ima i onih velikih na
kojima izbor puta može sve da promeni.
Dok
samo od nas zavisi da li ćemo skrenuti levo ili desno - dobro je. Naravno, pod
uslovom da umemo da donosimo prave odluke. Na žalost, najčešći slučaj je da
bivamo primorani da odaberemo pravac kojim ćemo nastaviti dalje. Nekada nas na
tu stranu gurnu emocije, nekada pobedi razum, a nekada o tome odlučuje neko sasvim
drugi. Od odluke tog drugog zavisiće i naš dalji životni put. Dešava se da se
ne možemo uvek odupreti toj tuđoj volji koja nas primorava da promenimo pravac
kojim smo srećno hodali našom životnom stazom. Možda zato što smo slabiji od
njega, možda jer mu verujemo više no sebi, možda jer ga volimo. Nije bitan
razlog zbog kog smo naterani da skrenemo na raskrsnici, već osoba koja nas je
na to primorala. Od te osobe i njene odluke može zavisiti i naš i njen nastavak
života. Pogotovo što tada ne postoji
nazad. Možemo naknadno pokušati da pronađemo neku drugu stazu koja će ići blizu
one kojom je trebalo da pođemo, ali onu našu smo nepovratno izgubili.
Znajući
sve to, ja zastanem na svakoj raskrsnici mojih životnih staza. Davno sam već
prestao da žurim i žurbu kao dimenziju sam izbacio iz života. Tu pronađem neko
lepo drvo pod kojim u zavetrini i hladovini mogu da promislim. Sednem ispod
njega i dam dovoljno vremena svima koji hoće da me gurnu na neki bočni putić.
Sačekam da i oni razmisle i dozvolim im da promene odluku. Ako se to ipak ne
desi, koliko god to bilo teško, iako me prisiljavaju da skrenem levo ili
desno, ja ću ipak nastaviti pravo.