Friday, January 25, 2019

Moral i glad


Nije me na ovo inspirisao Albert Pajk iako bi naslov mogao da asocira na njegovo maestralno delo.  Tekst je plod mog razgovora sa starim školskim drugom dok smo pobeđivali glad dobrim ćevapima sa roštilja na Dunavu i svodili neki saldo u našim životima posmatrajuci kroz čaše kako se Sunce mazi sa rečnim talasima.
Tada mi je sinulo da glad nije samo potreba za hranom. Znam da su mnogi bili gladni i krvi i osvete, ljubavi ili nežnosti, novca, moći, vlasti… Šta je to što je neke od nas sprečavalo da ostvarimo sve za čim smo žudeli, odnosno gladovali? Da nije u pitanju moral? Čudna je to reč. Kratka, a ipak tako snažna. Ima veliku moć, ali na žalost, za nju mnogi nisu čuli. Nekoga strah spreči da povuče okidač pištolja, a nekome to ne dozvoli moral. Potpuno nevidljivi, nepostojeći, ali ipak neprobojni zid koji nam ne dopušta da učinimo nešto što nam nije svojstveno, ili posle čega bismo breme kajanja nosili doživotno.
Neki ipak sa lakoćom uspevaju da preskoče taj zid. U takvim ljudima želja za lagodnijim životom nadjača moral koji ih upozorava da način na koji će to ostvariti nije dobar. Devojke prodaju svoja tela za nekoliko krugova u skupom automobilu, za par zalogaja u ekskluzivnom restoranu ili dva gutljaja Čivasa u separeu. Biraju muža ili dečka po debljini novčanika ili mestu stanovanja. Spremne su da se odreknu istinske ljubavi zarad materijalnih vrednosti, da zgaze nečije srce koje bi kucalo samo za njih ne bi li utolile svoju glad za novcem, stanom u dobrom kraju grada, besnim kolima, egzotičnim putovanjima… Poput mađioničara, one prolaze kroz zid izgrađen od morala, ne shvatajući da su tada unizile najviše same sebe i ugasile sopstveno srce koje više ne kuca, već radi kao mehanička pumpa. Posle prvog, dolazi drugi, treći, a zatim i čitav niz onih kojima one nisu predmet obožavanja, već prolazna zabava.
Šta je sve čovek spreman da uradi da bi se dočepao i ostao na vlasti? Da izneveri druga, brata, decu, da proda državu? Zbog toga i nisu svi sposobni da budu vlast, već su to samo oni posebni. A možda je i obrnuto – samo posebni ne žele da budu na vlasti.
Kao što postoje ulice koje su jednosmerne, tako i putevi pomenutih devojaka ili vlastodržaca, ljudi gladnih visokih položaja i moći, svi vode u jednom smeru. Nema nazad. Onaj zid od moralnih cigala je porozan samo u tom pravcu. Čak i ako se desi da pojedinci prepoznaju šta su uradili i koliko bola drugima naneli zarad svoje gladi, ostaju tu gde su, sami sa sobom i eventualnim tragovima svoje savesti. Taj mali broj onih koji su postali svesni, neće utehu naći ni u ispunjenim snovima iz mladosti. Ipak će većina i dalje živeti u uverenju da su srećni i ostvareni. Možda je tako i najbolje za njih. Kukavičluk je jači od priznanja da si pogrešio i prodao se. Lakše je živeti u laži i sebe ubeđivati da je to što si uradio ono pravo i vredno svega. Lakše je sve do trenutka kad shvate da su oni sami jedna velika laž.